Zlatibor je
poznato klimatsko lječilište, toplice na jugozapadu Srbije.
Centar Zlatibora je turistički gradić Zlatibor (bivše Kraljeve
Vode).
Druga mjesta su: gradić Čajetina i sela Sirogojno (poznato po
džemperima od ovčje vune i etno-selu), Mačkat (poznat po zlatiborskom
pršutu i janjećem i svinjskom pečenju), Ljubiš (rodno mjesto
dječjeg pjesnika Ljubivoja Ršumovića), Mokra Gora (turističko selo kroz
koje prolazi stara pruga jednog kolosijeka i vlak "Ćira"; rodno mjesto
zlatiborskog pjesnika Mihaila Ćupovića), Kremna (rodno mjesto čuvene
vidovnjačke obitelji Tarabića, koji su napisali "Kremansko
proročanstvo" u 19. stoljeću) i dr.
Turizam na Zlatiboru: S turizmom se na Zlatiboru počelo
još 1893. godine, kad je ovdje boravio kralj
Srbije Aleksandar
I. Obrenović. On je dao da se u
mjestu Kulaševcu, na izvoru potoka Kulaševca, podigne fontana (česma)
kao obilježje njegova boravka i znak zahvalnosti za toplu dobrodošlicu.
Od tada se Kulaševac naziva Kraljeva
Voda (u jednini). 1946. godine, u čast partizanskih
ranjenika strijeljanih u studenom i prosincu 1941. godine, Kraljeva Voda dobiva ime
Partizanske Vode (u množini). Od 1995. godine, to ime glasi Zlatibor, a
današnji naziv je Kraljeve Vode (u množini). Na Kraljevoj Vodi je
boravio i kralj Petar
I. Karađorđević, i od tada
počinje pravi turizam na Zlatiboru, a Kraljeve Vode se sve više
razvijaju u njegov centar.
Stanovništvo: Zlatiborci
su čuveni po svojoj mudrosti i snalažljivosti. Svi Zlatiborci su Srbi
pravoslavne vjeroispovijesti, a broje oko 20000. Materinski jezik
Zlatiboraca je srpski
jezik,
tradicionalno ijekavskog, ali u novije vrijeme ekavskog izgovora koji
je došao iz Srbije. Zlatiborci od sviju Srba govore najčistijim i
najpravilnijim jezikom i naglaskom. Često u govoru upotrebljavaju
poslovice i šale. Vrlo su gostoljubivi.
Povijest Zlatibora:
Poznato
je da je Zlatibor bio naseljen još u prapovijesnoj dobi, kada su ovdje
živjeli Iliri,
tj. njihovo pleme Partini.
Nakon dolaska Rimljana, Partini su romanizirani i počeli su obožavati Jupitera
partinskog.
U
7. stoljeću dolaze Slaveni,
tj. Srbi.
Smatra se da se jedno od središta srpske zemlje Raške, grad Dresnik,
nalazio na mjestu današnjeg sela Drežnika.
Nije
poznato kako se Zlatibor zvao u najstarije vrijeme. Od kasnog Srednjeg
vijeka koristi se ime Rujno, po biljci ruju koja je ovuda rasla. Ime
Zlatibor koristi se tek od osamnaestoga stoljeća.
Zlatibor
se tijekom Srednjeg vijeka nalazio u sklopu Raške, Srijemske
kraljevine, Duklje i Bosne. 1463. godine Turci su
osvojili Zlatibor i pripojili ga svome carstvu.
Tijekom
turske vladavine, Zlatibor je skoro uvijek odolijevao carigradskoj
vlasti, zahvaljujući hajducima, jednoj vrsti
odmjetnika koja se borila protiv Turaka. Najveće stjecište Turaka bile
su šume Murtenice, južnog dijela Zlatibora.
1804.
godine počinje borba za oslobođenje. U oslobođenoj Srbiji našli su se
samo sjeverni dijelovi Zlatibora kojima je, s titulom rujanskog
serdara, upravljao Jovan Mićić, kontroverzna ličnost te dobi, osobni
prijatelj kneza Miloša, vladike Petra II. Petrovića Njegoša, ali i
Smail-age Čengića.
Novo
razgraničenje Srbije i Turske Jovan Mićić je dočekao konačnim
oslobađanjem južnog Zlatibora, jer je granica najzad postavljena na
rijeci Uvcu.
Danas
je Zlatibor dio Srbije, raspodijeljen na tri njezine općine: općini
Čajetini i dijelovima općina Užice i Nova Varoš. Po njemu se cijela
regija na jugozapadu zemlje zove Zlatiborski okrug.
Nesto više o Zlatiboru
